Registriraj se i postavi svoju sliku
Listopad 30, 2014, 17:38:06 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti: Dragi posjetitelji, ako se želite REGISTRIRATI na Forum pošaljite vašu poruku na E-mail: admin@likaworld.net
 
   Forum   Pomoć Traži Kalendar Članovi Prijava Registracija  
 Str: [1]   Dolje
  Ispis  
Autor Tema: Stočari u Lici i na Velebitu kroz povijest  (Posjeta: 8272 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
Krznaric
Administrator
*
Offline Offline

Postova: 312


Gazda foruma


WWW
« : Travanj 07, 2008, 17:46:39 »

Stočari u Lici i na Velebitu

Nijedan kulturan narod ne može živjeti bez stočarstva od same zemljoradnje, jer od pitome domaće životinje narod seljački mnogo dobiva.

1) RADNU SNAGU - vola, konja, mazge i magarca za nošenje i vučenje tereta, a jahaći konji trebaju i za vojsku.
2) MLIJEKO je od krava, koza i ovaca vrlo dobra hrana, a isto škorup, maslo i sir. Ima krajeva gdje je bijeli smok glavna hrana našega naroda, i ljeti i zimi.
3) MESO je goveđe, ovčije, kozije i svinjsko vrlo dobra hrana i friško, kuhano i pečeno i soljeno pa sušeno.
4) VUNA ovčija i kozija kad se ostriže, opere, oprede i otka, daje najbolje odijelo, od čarape do kabanice, torbe i pregače. Od nje se prave i pojasi i vreće i prostirači i pokrivači za krevet.
5) KOŽE služe za odijelo. Koža od ovna ili jarca s dugom vunom, kad se raspori po trbuhu i odsijeku prednje noge, gotova je zimska haljina, koja se nosi svuda čak do Makedonije. Janjeća koža s finom vunom daje kape šubare i postavu za kapute. Od debelih koža pravi se obuća, uzdice, kolani. Od kozje kože prave se mješine za vino, sir itd.
6) ĐUBAR za gnojenje njiva daje stoka. Kad je u Lici 1713. počela crkavati stoka (Viehumfall), pa se nije moglo ni đubriti, nisu ni njive rađale, pa se mnogo naroda iz Like 1715. odselilo u Pečuj i u Srijem zbog gladi.

OD NAJSTARIJIH SPOMENIKA O STOČARSTVU U LICI I NA VELEBITU SPOMENUT ĆU OVE:
- 1251. Ban cijele Slavonije podiže u Jablancu grad, a u varoš naseljava žitelje s otoka Raba i daje im pravo, da u Podgorju od žrnovnice do Karlobaga mogu pasti svoja stada, a 1307. ban hrvatski to potvrdi.
- 1387. knezovi Krbavski određuju međe varošu Karlobagu (Scrisie) dozvoljava varošanom da mogu svoja stada pasti po planinah, (»Starohrv, Prosvjeta« I. 1895. 140.)
- 1433. Hrvatski Vlasi brane imanje crkve Sv. Ivana u Lici na gori da ni jedan Vlah nesmije gajeva pasti ni žita ni senokoš trti. (Šurmin Hrv. Spom. 1898. 132.) .
- 1485. Pop Luka Mikulanić u Jablancu dužan je biskupu senjskom 100 kamika sira i dva ovna, a 1488. pop Luka ima da plati "još dva skopca, a pop Šimun Mečarić iz Jablance osta' dužan 49 kamikov sira i 4. skopca. (Šurmin Acta croat, 303., 334.)


stan u Vrhpragu

Baričević stan - Gornje Bukve

Narod u Lici i na Velebitu morao je odgajati znatno više stoke nego što baš njemu samome treba, jer mora jedan dio prodati, da može platiti porez, dokupiti žita, nabaviti sikiru, motiku, kosu, plug itd.
U brdovitim krajevima i na visokim planinama nema dosta ravne i meke zemlje, da se može orati i kopati pa sijati žito i povrće. Planina je dolje obrasla šumom, a gore oko vrhova su velike površine "krševite" i gole, jer među kamenjem i trava slabo raste.
GLAVNA JE ZADAĆA STOČARSTVA BILA, DA ZA PREHRANU NARODA ISKORISTI BRST U ŠUMI I TRAVU NA MRŠAVIM PAŠNJACIMA I DA SE DOBIJE VUNA I KOŽE.
Naš narod vidi i osjeća da od stoke ima velike hasne i da ni u Lici ni na Velebitu bez stoke ne bi mogao živiti pa zato stoku zove »BLAGO«, goveda KRUPNO, a koze i ovce SITNO, i to vrlo odavno.
- 1405. ima bilješka, kako je narod u Krbavi davao crkvi »blago malo i veliko« (Šurmin Acta croat. 1898. str. 107.)
- 1711. svjedoči se gdje je Bogdan Stanić knez u širokoj Kuli u Lici imao: konak, stan, naslon, stožine, gdje je kermil blago i stal z blagom, (Lopaš, Acta Confin mil. III. 261.).
U doba kad su po Lici četovali Turci i martolozi. hajduci i senjski Uskoci, stočarstvo je bilo još važnije nego danas, Turci su dolazill u Liku u ravna naseljena i posijana polja u ljeto, kad žito zrije i kad se žanje, pa su muške ubijali, žene i djecu u ropstvo odvodili, kuće i žito popalili, a blago otjerali.
Narod je onda sa svojim blagom bježao u šume i u brda, pa je na dnu kakvoga doca, korita ili dulibe okrčio malo mjesta za kolibu, tor i naslon i tu je mogao mnogo mirnije i sigurnije živjeti. No da nije bilo, stoke i od nje mlijeka, skorupa, masla i sira, svi bi pomrli od gladi, a da nije bilo koža i vune, morali bi ići goli i bosi. Onda je stoka bila pravo »blago« !
Pa ovo blago koje je hranilo i odijevalo ljude, žene i djecu, kad su navalili Turci pa je trebalo bježati, nije morao nesretni narod ni ostaviti Turcima ni na svojim leđima nositi, »živo blago« je samo bježalo ispred Turaka i samo sebe nosilo, pa je narodu vrijedilo više nego srebro i zlato!
Zato je Vuk u svome "Rječniku" zabilježio, da se u Hrvatskoj blago zove živa stoka, sitno blago koze i ovce, a krupno goveda!


Stan u Lubenovcu, sav od drveta

stan Crni Padež, sav od drveta

TURCI SU PRELAZILI I PREKO VELEBITA U PODGORJE I PRIMORJE i čak u ravne Kotare dalmatinske pa su i tamo ubijali, roblje odvodili, palili i pljačkali. Ali su i Uskcci, hajduci i kotarski junaci, prelazili preko Velebita pa se Turcima svetili.
- 1639. pljačkali su Turci u Primorju čak oko Staroga grada i Jablanca.
O tome četovanju ima više pjesama u Vukovoj zbirci, a bilo je o tome i dugo vremena traga spomena i priča po Velebitu.
Primjer, Smiljanića bunar u južnom Velebitu, gdje je vraćajući se s četovanja Smiljanić Ilija stao da se odmori pa zaspao i poginuo od turske potjere.

Blizu Karlobaga, između Staništa i Kućišta, mjesto je gdje su izginuli Turci pljačkaši, kad su tu zanoćili pa vatru naložili. Izbjegli su Podgorci na otoku Pagu vidili vatru, pa na barki pređu preko mora i lagano se privuku do Turaka, pa sve na spavanju pobiju.

Turske Grebine, i sad se zove jedno mjesto između Širokoga Kuka i Stapine u srednjem Velebitu!
Ispod najviših vrhova Badnja, Vaganskog Vrha, Malovana i Svetog Brda s ličke strane ima jedan nogostup, koji se zvao "Senjska Staza", jer su se tuda kroz velebitske šume tajno provlačili Senjski Uskoci, kada su htjeli da na gračačke Turke napadnu.

NAROD JE U DAVNA PRIJAŠNJA VREMENA IMAO MNOGO VIŠE STOKE NEGO DANAS. O tome ima nekoliko podataka.
- 1531. javlja general Katzianer cesaru, da je iz Bosne opet prešlo 700 »Turaka « sa ženama i djecom i cijelim imanjem i da su sa sobom dotjerali 15.000 komada stoke (Hauptvieh). (Lopaš. Acta confin. milit. III. 387.)
- 1632. »Vlasi«, koji su došli iz Bosne u Gomirje, Vrbovsko i Moravice, svega 52 kuće, imaju mnogo stoke, osim konja i goveda 18.000 ovaca i koza. (Lop. A. C. m. II 159.)
- 1641. februara došli su iz turske Like preko Velebita u Podgorje i Primorje na zimske paše (pascoli d'inverno) »Turci« sa svojim blagom, pa su ih napali Senjski Uskoci i oteli im 2000 ovaca.


stan za Malovanom pokriven klekovinom

stan u Prosenjaku

NEKADA SU LIČANI IŠLI NA ZIMSKE PAŠE U PRIMORJE.
Lovre Milinković knez u Jablancu dobiva dozvolu da može »50 hiž dobrih i vjernih junaka« naseliti u Pazarištu »a da im je svaka sloboda u Podgorju pasti, ladati i uživati« (Lop. A. C. m. III. 413.)
- 1697. tuži se grof Coronini, kako su Primorje istočno od Karlobaga kod Dračevca zaposjeli Mlečani pa naselili 100 kuća Vlaha katolika i šizmatika, pa sad Ličani nemaju zimske ispaše (pascoli d' inverno), a bez toga gornja Lika teško može biti. (Lop. III. 109.).
- 1699. kaže se u jednom izvještaju, da je Lika studena, i da su početkom augusta sva žita još zelena. Ali u Lici ima mnogo dobrih pašnjaka, pa je Lika zgodnija za stočarstvo nego za zemljoradnju, pa onda dodaje, kako je primorska strana u Podgorju zgodna za zimsku ispašu. (Lop. III. 160.).

"Lički zbornik" iz 1937. godine bilježi da Ličani ne idu više u Primorje na zimske ispaše, jer drže manje stoke pa mogu zimi du je prehrane sa sijenom i brstom. Podgorje nije više tako pusto kao nekad, a zemlja je tako mršava, krševita i puna kamena da nema dosta trave ni paše ni za podgorsku stoku.

KAD SE LIKA OSLOBODILA OD TURAKA, STRADALI SU LIČANI OD NIJEMACA, koji su došli kao upravnici i činovnici, a nisu poznavali ni razumjeli ni zemlju ni narod ni njegov život, pa su uvijek nešto zamjerali Ličanima. Jedan nije znao, da se stočarski narod dva puta godišnje seli s jednoga mjesta na drugo, gdje je bolja paša, pa se 1699. tuži, kako »Vlasi« ostave svoje kolibe i stanove pa sa svojom familijom i stokom otiđu na drugo zgodnije mjesto (Lopaš, III, 172,)
Drugi nije znao, zašto Ličani žive raštrkano u malim grupama svaki na svojoj zemlji. Zato je 1713. predlagano, da se Ličani skupe u velika zbijena sela (Lopaš. III. 285).

HAJKA NA KOZE! Njemačkoj su novoj gospodi najviše smetale ličke koze, jer su utukli sebi u glavu, da narod zbog koza uništava šume.
- 1697. tuži se grof Coronini, kako »Vlasi« uništavaju primorske šume (boschi maritimi) i to ne toliko, što sijeku drva na prodaju, koliko time što sijeku drva za koze (taglio per le capre), a to je šteta koju ne može vjerovati onaj, koji to ne vidi. (Lopaš. III. 111.).
- 1699. kaže se da »Vlasi« na svoj način nevjerojatno mnogo šume uništavaju i da na svijetu nema još jedan narod, koji tako uništava šume. (Lop. III. 172.).
- 1701. u naputku iz Senja poslanom baronu Rambschüssel stoji: "poznato je koliku štetu čine Morlaci i drugi po šumama zbog koza, zato treba narediti da nitko nesmije u šumi sjeći drvo ni malo ni veliko, pod prijetnjom, da će izgubiti sve koze i platiti 100 cekina", pa dalje kaže, kako se treba postarati, da se koze sasvim istrijebe (estipar del paese) (Lop. III. 205.).
- 1715. Kad se zbog nerodice, gladi i zbog teških globa više tisuća naroda odselilo u Pečuj i u Srijem, komisija, koja je istraživala uzroke toj seobi, našla je, da je glavni uzrok pretjerano globljenje. Od Vlaha, koji drže koze, uzimano je 4 dukata globe, jer u šumi nije bilo slobodno pasti, pa ako se čije blašče uhvati u šumi, taj mora plati 12 dukata gobe. Tko nema novaca da plati globu, uzima mu se po po 2 cekina, ovan po 3 dinara, a janje po 2 dinara. Jednom su za 50 dukata globe odagnali 100 ovaca itd. Glavni je uzrok seobi "rđava" uprava časnika. (Lopaš. III. 306-312.).
- 1730. sam car iz Beča opominje Ličane, da ne drže mnoge škodljive koze, i da zbog koza i inače ne kvare i ne krče šume. (Lop. III. 463.).
Ova predrasuda činovnika, da koze tako strašno šumu tlače, vladala je 200 godina!
Koza škodi samo sasvim mladoj šumi, kad može vrh od stabla da nagrize. Kad koza u staroj šumi brsti samo donje grane i lišće, to šumi ne škodi.

Isto tako ne škodi šumi, ako čovjek, odsiječe donje mlade jelove grančice za nastor, ili mlade bukove, rastove, javorove donje grančice s lišćem, pa ih složi u stogove da u zimi ima blago brsta.
Najviše škodi šumi, ako narod za svaku malenkost obori veliko stablo, pa 90 posto ostane da gnjili.
   

Stan u Lubenovcu, kupljačina sijena

Pčelinjak (uljanik) na Prosenjaku

NAROD JE STOČARSKI ZDRAVIJI, JAČI I RATOBORNIJI NEGO NAROD ČISTO ZEMLJORADNIČKI.
Od djetinjstva kao čobani i muški i ženske provedu cijeli dan u polju na suncu i na čistom zraku bez prašine, pa nema plućnobolnih. Kolibu može sa sviju strana vjetar propuhati pa dim u kolibi zdravlju ne škodi. Čobani za blagom neprestano hodaju uz brdo, niz brdo, pa su gipki i jaki, a hrane se dobro, jer u mlijeku, skorupu, siru i mesu ima svega, što je potrebno pa i vitamina.
Stočari su od djetinjstva naučeni na disciplinu i na samostalan rad. Čobanče od 10 godina dobije ujutro komad kruha i komad sira u torbu, pa cijeli dan hoda za ovcama. Muški rasplašuju vukove pa grajaju i sviraju u diple, spašavaju janje kad upadne u škrip, a ženske predu, pletu čarape, ili vezu njedra i zarukavlje.
Poštenje porodično, rodbinsko, plemensko i opće narodno najviše je razvijeno kod stočara, a isto tako i samopouzdanje i sam prijekor.
Kad se borilo mačem i kopljem i buzdovanom, prsa u prsa, onda su stočari Huni, Avari, Mongoli došli daleko čak na zapad Europe.
Slavni je naš Cvijić rekao za stočare Dinarce, da su jezgra našega naroda, poštenjaci i slobodnjaci. Mada su vojevali i uz Turke i protiv Turaka, namnožili su se tako, da su se raširili po cijeloj (tadašnjoj) državi od Slovenije do Albanije, do ravne Bačke i na otoke dalmatinske.
Naši su Ličani svi do jednog pravi Dinarci i to većinom napadačkog tipa, ili kao što kaže Cvijić "violetnog" tipa. Pra-Hrvati koji su Avare pobijedili i pohrvaćeni Morlaci u Podgorju velebitskom, i horvatski Vlasi u istočnoj Lici u XV. stoljeću, i turski Vlasi, koji su početkom XVI. stoljeća dobjegli ispred Turaka, i Vlasi katolici, Bunjevci i Vlasi šizmatici Srbi, koje su Turci naselili poslije 1538. godine.).

Neću sada hvaliti Ličane svojim riječima, evo nešto što su o njima drugi rekli i zapisali;
- 1696. senjski biskup Glavinić kaže, kako je u Lici čist zrak, pa su ljudi zdravi, pa ima dosta sijedih staraca i mnogo muževa i žena neobično jakih i muskuloznih.
- 1699. u jednom se izvještaju kaže, da za Austriju više vrijedi Lika nego Dalmacija, jer su vojnici jači i narod bolji (stärkere Mannschaft - und besseren Volk (III. 171.).
- 1701. Grof  Heister veli za ličke »Vlahe« i primorce »Morlake«, da su neobuzdani (irrefraenabel) pa kaže, kako je malo senjskih i otočkih kapetana umrlo prirodnom smrću, a mnogi ubijeni; "pa i vladini su komesari jedni ubijeni, a drugi otjerani", a na kraju dodaje, kako su Ličani vrlo ratoboran narod (natio bellicosissima), (III. 199.).
- 1709. Kad je grof Coronini držao smotru u okolini Gospića, hvali ličke knezove i druge Ličane, kako su sve lijepi ljudi (tutta bella gente) i dobro opravljeni na konjima (ben montata a cavallo) i kaže, da ne mogu ostati podčinjeni Komori nego vojsci (III. 247.) i 1711. svi su postali "GRANIČARI".
- Niko još nije hvalio Ličane tako kao vojvoda Sachsen-Hildburghausen – 1737.g. To je pravi slavospjev! On hvali vojnički duh Ličana, pa priča, kako su 1695. oni sami Liku, Krbavu i Zvonigrad od Turaka očistili. - Nisu htjeli, da se dadu pljačkati od komorskih činovnika, pa su usred crkve ubili grofa Coronini i barona Rambschüssel (zato što su bunjevačkog
vojvodu Butorca za novce prodali Mlečanima da prikovan uz galiju vječito vesla).
Spominje, kako su Ličani jednoj komisiji u Ljubljani izjavili, da će radije svi sa ženama, djecom i imanjem preći u Tursku, nego što će biti pod upravom komore. - »Svuda sam vidio ratnički hrabar narod, surove proste sinove prirode, koji pored slabe jednostavne hrane, bez njege i kulture, radeći i mučeći se, izrastu visoki stasiti kao najbolji soj ljudi, svaki čvrst kao hrast u šumi, dobroćudan a divlji, sujevjeran, a pun oduševljenja za vojničku čast, oproban u bojevima, željan pljačke poslije boja, s malim potrebama, tvrdo se pridržava starih narodnih običaja. Svaki svoju riječ pošteno održi, i zbog toga svi traže, da im se data obećanja ispune!"
»Od prirode slobodni i neustrašivi, dugo vremena varani i iskorišćivani postali su nepovjerljivi i nepokorni!
»I ako imaju pogrešaka i izgledaju malo varvarski, meni su Hrvati ideal od čovjeka! Ja divlju hrabrost Hrvata već i zato poštujem, što su svojim pobunama nagonili svoje vladare da ih poznadu!
»Taj narod je za carsku kuću austrijsku blago, koje se ne može ni za novac kupiti, ni novcima platiti.« (Lopaš. Acta conf. mil. III. 381.)

SELJAČKE KUĆE u Lici i na Velebitu većinom su od kamena pokrivene daskom i dosta tjeskobne. No pošto kuće nisu građene po jednom planu, na komandu i u isto doba, nego je gradio kad je tko mogao, kako je mogao i kako je znao, ima nebrojeno različitih kuća.
Najinteresantnije su one sasvim stare, siromašne, male, niske, slamom pokrivene, sasvim primitivne, a opet svaka drugačija, tako da nema dvije jednake.
Kakav knjigar profesor da vidi te kuće, odmah bi držao javno predavanje, kako su te kuće nezdrave i jadikovao bi, kako u takvim kućama mora narod pomrijeti od jektike.
No eto svi su Ličani bili zdravi do nedavna i toliko djece narode da se za 70 godina stanovništvo udvostručilo, mada se još mnogo tisuća odselo u Ameriku.


lički čobani oko Crnopca

Podgorske čobanice oko Obrovca

ČOBANSKI STANOVI na Velebitu osobito oni najprimitivniji još su mnogo interesantniji.
U Ličkom zborniku za 1937. godinu, dr. Radivoj Simonović navodi: "Kad sam ja 1903. iz Obrovca otišao gore u Vrhprag, pa tamo vidio one primitivne stanove, ja sam sve igrao od radosti i odmah fotografirao. Meni se činilo, kao da sam došao među Pelazge i Ilire Aleksandra Velikog. U toliko prije što su ti stočari oko Obrovca onda imali starinsko narodno odijelo, kakvo su nosili Hrvati koji su poslije 1538. bježali ispred Turaka, a možda i starije".
Simonović dalje navodi kako su stanovi načinjeni od kamena pokupljenog u kršu po okolini. Suh kamen neotesan naslagan je u četiri niska zida. Koliba prozora nema, a vrata su tako niska, da se i dijete od 10 godina mora sagnuti kad hoće ući. Krov je većinom od bukovih dasaka, koje su sjekirom cijepane i otesane. Ima koliba i klekovinom i slamom pokrivenih, a u šumama ima i takvih, koje su sasvim od drveta.
U novije vrijeme »Amerikanci«, koji dođu kući puni novaca prave lijepe stanove od tesanog kamena, sa crijepom pokrivene. To već nisu kolibe nego kuće.
Stanovi se prave u docima i dulibama, gdje je ravno dno na kome se može posijati malo ječma, krumpira i kupusa. Obično u jednom takvom docu ima dva-tri stana od bliskih rođaka.
U većim docima ima kadgod 10 i 15 stanova, pa je to pravo ljetnje selo. Taki su Lubenovac, Mirovo, Pogledalo, Legačka, Duliba, Vujinac, Struge, Stošića Podi, Mlinište, Radlovac, Pejakuša, Skorupovac, Ramino Korito, Miljković Podi, Šarića Duplje, Grebine, Splovine, Splitvine, Rujno, Močila, Libinje, Vrhprag, Lađa, Prosenjak, Jasle, Prosine itd.

PLANINKA-STOPANICA! to je žena oko 40 godina, u punoj snazi, skoro svaka ima još i male djece. Ona neumorno sve sama radi, striže ovce, muze, vari, kupi skorup, mete maslo, pravi sir, peče kruh, kuva, pere i malu djecu dvori. Kad sve poradi, pa nema nikakova posla, ona opet ne sjedi badava, nego prede vunu ili plete čarape itd.
No planinka nije samo domaćica i radenica, ona je i učiteljica, i odgojiteljica djece i muške i ženske, pa još kako dobra! Od nje bez knjiga sva djeca nauče sve, što im treba u životu. Nauče slušati starije, pametno raditi i pošteno se vladati, Sva djeca svrše tu osnovnu školu života s odličnim uspjehom, nikad ni jedno ne padne na ispitu.

ČOBANIJA! Kad se u proljeće dolje na selu porade svi težački poslovi, onda se cijela familjja preko ljeta na 3-4 mjeseca diže u planinu, Muška i ženska djeca od 10 do 18 godina postanu čobani.
Čobanija je puna prave i najljepše poezije! Čobani po cijeli dan sviraju u diple, pjevaju, dovikuju se i nadvikuju. Ako ženske pri tome pletu čarape ili vezu njedra i zarukavlje, nije im teško, jer svaka sama sebi svoje radi, pa joj se mili.
Na čobaniji se upoznaju momci i djevojke i odabiraju, tko će s kim vijek provoditi.
Čobani ništa teško i naporno ne rade, a opet mnogo privrede, jer je uvečer svaka koza i ovca puna mlijeka.
Čobanija je neka vrsta srednje škole, u kojoj se uči bez knjiga. Svaki čoban na planini kad navrši 18 godina, on je za život mnogo bolje-pripravljen nego npr. završeni maturant u gradu!
Čobanu samo daj sikiru, budak i srp, pa će sve drugo sam sebi napraviti, oženit će se bez dinara miraza, pa će gore na planini ili gdjegod usred šume stvoriti sebi i svojoj ženi zemaljski raj. Imat će svega, što mu treba i da se obuče i da se najede i da prodaje i da poklanja.


Izvor:
* Dr. Radivoj Simonović, Lički zbornik za 1937. godinu II (V), Naklada "Ličkog kalendara", Stočari u Lici i na Velebitu, 49-59
* SLIKE: Skenirane iz Ličkog zbornika za 1937. godinu, foto: R. Simonović, prilagodio i ilustrirao Milan Krznarić
« Zadnja izmjena: Travanj 07, 2008, 18:13:07 Krznaric » Evidentirano

LikaWorld - dokazani simbol kvalitete  Licanin-super!!!
 Str: [1]   Gore
  Ispis  
 
Skoči na:  



Uvijeti korištenja LikaWorld foruma
Pokreće MySQL Pokreće PHP LikaWorld.net | Powered by SMF 1.1.4. © 2005, Simple Machines LLC. All Rights Reserved. Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!