povijest Like**Krznaric.net*

Voda je oduvijek značila život. Prostranom kotlinom između Velike i Male Kapele i Plješivice, u sjeni Velebita, prozirno zelena i bistra teče mirna i pitoma Gacka.
U velikoj seobi u VII. stoljeću kada su stigli u ove krajeve naši preci Hrvati, ostali su zaljubljeni u stoljetne zelene šume, u plodnu ravnicu i plahu rijeku. Rijeka im je davala hranu, ali ih je i čuvala od neprijatelja. U sredini njenog toka, na otočiću, napravili su utvrdu i dali ime svojoj naseobini -otočiću- ime Otočac.
Povijest grada Otočca je burna i bogata, jer se nalazi na raskršću puteva između planinskog zaleđa i mora. On je bio granica na kojoj su se lomile mnoge velike sile od turske, osmanlijske do nedavne srpske, a ipak je ostajao čvrst i neosvojiv. Ime Otočac spominje se možda još i prije, ali sa sigurnošću se može tvrditi da je spomenut 8. svibnja 1300. godine u povelji koja se čuva u Napulju, povelji Karla II. kralja Napuljskog.
U prapovijesno doba prema podacima grčkih i rimskih povjesničara u Gackoj dolini živi ilirsko pleme Japodi. Autohtona japodska kultura počinje svoj razvoj u kasno brončano doba počevši od 11. stoljeća prije Krista. Iz tog vremena sačuvani su tragovi materijalne kulture iz nastambi i nekropola u spiljama u Pećini u Ličkom Lešću. Tokom starijeg željeznog doba, od 7-5. stoljeća prije Krista intezivno cvate život na gradinama. Iz tog vremena u Gackoj dolini poznate su gradine u Kompolju, Prozoru, Starom Selu, Vrhovinama i Drenovom Klancu. To su poznata japodska utvrđenja, naselja AVENDO (Crkvina u Kompolju) i ARUPIUM (Veliki i Mali Vital u Prozoru).
Osnovu japodske kulture u to doba čine stočarstvo i lov, čiji je razvoj uvjetovan samim geografskim položajem japodskih teritorija. Japodi su pokazali, možda više od svih Ilira, izvanredan smisao za umjetničku obradu bronce pa je u njihovim nekropolama sačuvan veliki broj brončanog nakita. U mlađe željezno doba dolaze u dodir sa kletskim plemenima i od njih primaju mnoge utjecaje što se naročito vidi na stilu umjetničke bronce. U vrijeme Oktavijana Augusta, u ratu 33. godine prije nove ere gube samostalnost i potpadaju pod rimsku vlast. Iz tog razdoblja zanimljiva su dva svetišta boga Mitre (mitreji) kultovi perzijskog porijekla iz 2. ili 3. stoljeća.
Lokaliteti s nalazima iz starohrvatskog razdoblja, iako skromni u usporedbi s lokalitetima iz starijih razdoblja, ipak potvrđuju kontinuitet života i opstojnost hrvatskog kulturnog identiteta na ovim prostorima.

Otočka biskupija
Prigodom diobe posjeda, nakon smrti Nikole Frankopana, knez Sigismund dobije grad Otočac s Prozorom, Vrhovinama i Dabrom, te dio Senja i Krka. U nastojanju da što više unaprijedi Otočac knez Sigismund dozvolom pape Pia II. utemeljio je 1460. u Otočcu biskupiju. Čitavi kontinentalni kraj senjske biskupije pripojen je Otočcu, a 5. ožujka 1460. papa je stolnu crkvu Sv. Nikole podigao u rang katedrale Sv. Nikole. Otočcu daje naslov "civitas" (grad - to je bio preduvjet za biskupsko sjedište). Prvim biskupom bio je dubrovački dominikanac Blaž Nikolić-Nikolina, a imao je redom još 4 nasljednika, sve do 1535. kada je za vladanja kralja Ferdinanda I dokinuta otočka biskupija. Poslije smrti Sigismundove vladao je Otočcem njegov brat Martin koji je u listini od 10. veljače 1476. zabilježio kako su u požaru koji je buknuo u Otočcu izgorjeli mnogi dokumenti. U borbi za vlast Frankopani su izgubili naše krajeve.

Utvrda FORTICA
Uz Otočac na kamenitom brdu sagrađena je utvrda Fortica 1619. godine, prvenstveno radi obrane Otočca i njegove okolice.
O samom životu i događanjima u utvrdi Fortica znamo vrlo malo. Nakon gradnje 1619. o Fortici se malo brinulo. Godine 1773. je popravljena jer je u njoj stanovao mjesni kapetan, da bi godine 1804. temeljito popravljena i preudešena u barutanu. Prvi zapovjednik Fortice bio je Andrija Kolaković, a kasnije Franjo pl. Gušić.
Kad je 1882. zapuhala jaka bura, rastrgala je krov kule i bacila ga na zemlju, od tada je kula Fortica ostala sasvim zapuštena i prepuštena nepogodama vremena. Kako je Fortica napuštena, tako je sve više propadala, a ostaci njenih zidina vremenom sve više nestajali.
Danas od nje nije ostalo ništa, samo zaraslo brdašce na kojemu je nekada stajala Fortica.